Udomaćene sorte

Biološku raznolikost ne čini samo divlja flora i fauna, odnosno ekološki sustavi, nego i priroda koju je čovjek kroz povijest na bilo koji način promijenio te uzgojem i odabirom određenih svojstava prilagodio svojim potrebama. Posljednjih desetljeća poljoprivreda u cijelom svijetu stremi sve intenzivnijoj proizvodnji koja daje prednost tek malom broju sorti i pasmina s izraženim poželjnim svojstvima. Ovakva proizvodnja bivala je sve neprirodnija, a sorte i pasmine koje nisu prilagođene lokalnome podneblju pokazale su se neotpornima, osjetljivima na bolesti te sve zahtjevnijima u odnosu na upotrebu pesticida, umjetnih gnojiva, kemijskih dodataka stočnoj hrani i slično - što se opet nepovoljno odražava na prirodu i na čovjeka.

Kroz tisuće godina brojne udomaćene svojte prilagodile su se staništima koja je stvorio čovjek. Razvili su se „lokalni" varijeteti kultiviranih biljaka i „ekotipovi" udomaćenih životinja. Zaštita biološke raznolikosti razumijeva također evidentiranje i očuvanje zavičajnih sorti kultiviranih biljaka i pasmina udomaćenih životinja u pojedinim zemljama. Ove su sorte i pasmine, prilagođene lokalnome podneblju, otpornije na bolesti i često vrlo dobro uklopljene u okolnu prirodu i krajobraz. Njihova raznolikost predstavlja genetski izvor koji uvijek može poslužiti za poboljšanje svojstava uzgajanih vrsta. Osim toga, oni predstavljaju i značajnu nacionalnu kulturnu baštinu, jer je u njihov uzgoj uložen trud i znanje brojnih naraštaja, u kombinaciji s uvjetima života i podneblja.

U Hrvatskoj, na žalost, ova problematika nije još uvijek zakonski cjelovito regulirana. Nije načinjen cjelovit popis zavičajnih sorti kultiviranih biljaka, dok popis izvornih pasmina u Hrvatskoj postoji.

Za očuvanje genetske raznolikosti vrlo su važne i metode zaštite ex-situ, stoga u Hrvatskoj postoji banka biljnih gena, koja se čuva u Zavodu za sjemenarstvo i rasadničarstvo u Osijeku.

Postoji više razloga ugroženosti udomaćenih svojti: promjena poljodjelske prakse i strategije u poljoprivrednoj proizvodnji (favoriziranje malog broja visokoproduktivnih sorti), društveno-gospodarske promjene na selu (migracija seoskog stanovništva), nesustavna briga o genetskoj raznolikosti i nedostatno zakonodavstvo.

Općenito se u poljoprivredi premalo pažnje polaže na raznolikost udomaćenih svojti, posebice na zaštitu zavičajnih biljnih sorti i pasmina. Najviše se uzgajaju žitarice (prvenstveno kukuruz i pšenica), zatim uljarice (soja, suncokret, uljana repica) i šećerna repa. Od voća se u značajnijoj mjeri uzgajaju jabuka i šljiva u kontinentalnom dijelu zemlje, dok u sredozemnom dijelu dominiraju maslina i vinova loza te nešto agruma, uglavnom mandarina. Brojne domaće sorte vinove loze i voćnih vrsta potpuno su zanemarene te postupno izumiru.