Vrsta mjeseca - DUGOKRILI PRŠNJAK (Miniopterus schreibersii)

Dugokrili pršnjak (Miniopterus schreibersii) jedna je od 35 vrsta šišmiša koje žive na području Hrvatske. Šišmiši su poznati kao jedini sisavci koji mogu aktivno letjeti, a let im omogućuje letna kožica koja se proteže između četiri produžena prsta do ramena te između nogu. Iako postoji uvriježeno vjerovanje da se šišmiši zapliću u kosu, činjenice govore suprotno. Naime, vrlo precizno snalaženje šišmišima i u potpunom mraku omogućuje eholokacija - način orijentacije u prostoru pomoću zvuka. Šišmiši tako kroz usta i nos ispuštaju zvučne signale koji se u prostoru odbijaju od plijena ili raznih drugih predmeta te iste ponovo hvataju svojim ušima. Zvukove koje ispuštaju visoke su frekvencije i stoga su nečujni za ljudsko uho.

Dugokrili pršnjak šišmiš je srednje veličine čija boja tijela varira od sivo-smeđe do pepeljasto smeđe, te svjetlije sive s trbušne strane. Na relativno maloj glavi smještene su kratke i trokutaste uši međusobno jako udaljene te izrazito kratka njuška. Životni vijek ove vrste je oko 10 godine premda su zabilježeni i znatno stariji primjerci.

Ova vrsta šišmiša vezana je za podzemna skloništa poput krških špilja u nizinskim i planinskim područjima sve do 1400 metara nadmorske visine. Porodiljne kolonije koje sačinjavaju trudne ženke ili ženke s mladima isključivo su vezane uz špilje ili napuštene rudnike i u njima može biti i nekoliko tisuća ženki. Za dugokrile pršnjake poznato je da na samo 1 m² stropa može biti pričvršćeno čak 2 tisuće jedinki, jer su često raspoređeni u više slojeva. Ženke krajem proljeća rađaju najčešće po jednom mlado, a za vrijeme odlaska u noćni lov ostavljaju ih u tzv. «dječjim vrtićima».

Tik nakon zalaska sunca ovi šišmiši brzim i okretnim letom izlaze iz špilja u potrazi za hranom. Većinom love na otvorenom području na visini od 10 do 20 m, a plijen su im noćni leptiri, komarci te mušice i paukovi. Hraneći se brojnim insektima od kojih su mnogi štetni doprinose održavanju biološke ravnoteže u ekosustavu.

U zimskim periodima kada su temperature niske i nema insekata za prehranu, kolonije dugokrilog pršnjaka možemo pronaći u špiljama zajedno s nekim drugim vrstama šišmiša u stanju hibernacije - zimskog sna. Tijekom hibernacije koja započinje u listopadu i traje do kraja ožujka sve su životne funkcije u svrhu štednje energije svedene na minimum (usporava se rad srca, disanje, metabolizam), a temperatura je tek nešto viša od okoline.

Iako jedna od najbrojnijih vrsta šišmiša u Hrvatskoj, dugokrili pršnjak vrlo je osjetljiv na uznemiravanje te u današnje vrijeme izrazito ugrožen ljudskim djelatnostima. Neki od razloga ugroženosti dugokrilog pršnjaka su gubitak skloništa u špiljama, prekomjerna upotreba pesticida kojom se smanjuje broj insekata te još uvijek postojan strah i predrasude ljudi proizašle iz neznanja. Tako je ova vrsta zajedno sa sivim dugoušanom (Plecotus austriacus) i dugonogim šišmišom (Myotis capaccinii) najugroženija vrsta šišmiša u Hrvatskoj i prema Crvenoj knjizi sisavaca spada u kategoriju EN - ugrožene vrste. Razlog tome je što je preko 50 % porodiljnih kolonija poznatih iz sredine prošlog stoljeća nestalo, a u većini preostalih brojnost je opala.

U Hrvatskoj su svi šišmiši strogo zaštićeni Zakonom o zaštiti prirode (NN 70/05, 139/08) i Pravilnikom o proglašenju divljih svojti zaštićenim i strogo zaštićenim (NN 7/06, 99/09).

Ostale vrste mjeseca možete pogledati OVDJE.

Šišmiši - Jeste li znali? Šišmiši su jedini sisavci koji aktivno lete. Pojedine su vrste zbog osebujnog oblika krila (kratka i široka) izrazito pokretljive na malom prostoru, pa čak mogu lebdjeti u mjestu poput kolibrića. Dugouhi šišmiši mogu u letu izvaditi pauka iz mreže, a da ju gotovo i ne oštete! Svi se europski šišmiši hrane samo kukcima od kojih su mnogi i štetnici, pa su šišmiši iznimno korisni u regulaciji njihove brojnosti. Budući da su aktivni noću kada im vid nije od velike koristi, šišmiši se za lov i snalaženje u prostoru služe eholokacijom - sustavom snalaženja u prostoru pomoću zvuka. Pojedine vrste mogu u letu u potpunom mraku locirati plijen veličine svega 2 milimetra. Kako bi preživjeli zimu, zbog niskih temperatura i nedostatka hrane nepovoljan dio godine, šišmiši su razvili posebnu prilagodbu -  hibernaciju (zimski san) -  tijekom koje su životne funkcije usporene, a temperatura jedva nešto viša od okoline. Za to vrijeme najčešće se sklanjaju u podzemlje gdje su temperature relativno niske, ali stalne. Najmanji šišmiši, od kojih neki žive i u Hrvatskoj, mali potkovnjak (Rhinolophus hipposideros) i patuljasti šišmiš (Pipistrelus pipistrelus), teže svega 2 do 4 grama. U usporedbi s ostalim sisavcima iste veličine (npr. glodavcima) mogu živjeti vrlo dugo. Tako su zabilježeni primjerci stari i preko 30 godina. Svi su šišmiši u Hrvatskoj strogo zaštićeni Zakonom o zaštiti prirode.