Tražilica

Detaljna tražilica

Kalendar događanja

« Rujan 2017 »
  • Po
  • Ut
  • Sr
  • Če
  • Pe
  • Su
  • Ne
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30

Jeste li ih vidjeli?!

Dragi prirodoljupci,

sjećate li se prošlogodišnje potrage za jelenkom? Ukoliko da, znajte da i ove godine nastavljamo potragu za podacima o jelenku, a da potraga bude zanimljivija i korisnija, proširit ćemo je s još dvije vrste koje također pripadaju najbrojnijoj skupini životinja na našem planetu, skupini kornjaša ili tvrdokrilaca (Coleoptera), a to su – alpinska strizibuba i velika četveropjega cvilidreta.

Pitate se zašto tragamo baš za njima?! Evo nekoliko razloga zašto su nam baš one bitne i zanimljive:

-          pripadaju jednoj od najugroženijih skupina kornjaša - saproksilnim kornjašima, čije se ličinke hrane umirućim i raspadajućim drvetom. Bogatstvo saproksilnih kornjaša odražava očuvanost, kvalitetu i raznolikost staništa te se stoga često koriste kao indikatori stanja ekosustava;

-          ugrožene su zbog  promjena povoljnih životnih uvjeta i uništavanja staništa gdje obitavaju (nedostatak trulih stabla i panjeva bitnih za razvoj ličinki, prekomjerna sječa šuma i sl.);

-          navedene su na dodacima  EU Direktive o zaštiti prirodnih staništa i divlje faune i flore Europske unije, zbog čega je Hrvatska odredila područja važna za njihovo očuvanje koja su dio Ekološke mreže Republike Hrvatske, a time i Natura 2000 ekološke mreže Europske unije, a njihovo je stanje očuvanosti Hrvatska dužna pratiti i očuvati ga u povoljnom stanju;

-          kroz potragu, širimo svijest o važnosti i ugroženosti ovih vrsta te ih aktivno uključujemo u očuvanje prirode koja ih okružuje.

Ljubitelj ste prirode? Često boravite u njoj i nailazite na razne vrste biljaka i životinja o kojima želite saznati nešto više i sudjelovati u njihovom očuvanju?

Uključite se i aktivno sudjelujte. Pitate se kako?! Lako!

Kada nađete jelenka, alpinsku strizibubu, ili  veliku četveropjegu cvilidretu u prirodi, pokušajte ih fotografirati te nam pošaljite fotografiju i sljedeće podatke na jelenak@dzzp.hr :

  • datum kada ste ga/ ih vidjeli
  • lokaciju gdje ste ga/ ih vidjeli (GPS ili opisnu ako nemate GPS uređaj)
  • vrijeme kada ste ga/ ih vidjeli
  • ime i prezime opažača

Vaš doprinos očuvanju ovih iznimnih vrsta bit će nagrađen - svaki 100-i nalaz i najljepša fotografija ili video jelenka,alpinske strizibube ili velike četveropjege cvilidrete zaslužit će dostupan komplet Crvenih knjiga ugroženih biljnih i životinjskih vrsta Republike Hrvatske (http://www.dzzp.hr/publikacije/crvene-knjige-48.html).

Detaljniji opisi i fotografije vrsta za kojma tragamo nalaze se ovdje:

Jelenak (lat. ime Lucanus cervus)

               

Mužjak                                                                                                                Ženka

Veličine do čak osam centimetara, jelenak je jedan od najvećih kukaca Europe i najpoznatiji kukac iz porodice jelenaka (Lucanidae). Mužjaci i ženke ove vrste izrazito se razlikuju, odnosno kod njih postoji tzv. spolni dimorfizam. U mužjaka su razvijene čeljusti do te mjere da sliče jelenskom rogovlju, dok su u ženki one znatno manje. Upravo ta karakteristika jelenke čini vrlo prepoznatljivima, a po njoj su i dobili ime. Mužjaci ih koriste za udvaranje te u borbi za ženku. Jelenak nastanjuje tople listopadne šume bogate starim i raspadajućim deblima. Najčešće ga možemo naći u kontinentalnim šumama hrasta kitnjaka, termofilnim šumama hrasta medunca te nizinskim šumama hrasta lužnjaka, no dolazi i u drugim tipovima šuma. Odrasli jelenci pojavljuju se od kraja proljeća do sredine ljeta, a vrhunac aktivnosti događa se između kraja lipnja i sredine srpnja, kada se odvija parenje. Nakon oplodnje, ženka polaže jajašca u tlo blizu nekog trulog stabla. Tek izležene ličinke odmah se počinju hraniti raspadajućim korijenjem i panjevima. Nakon otprilike pet godina, potkraj ljeta, ličinka se zakukulji, a u jesen iz nje izlaze odrasle jedinke, koje se i dalje skrivaju u tlu do sljedećeg proljeća. Odrasli se jelenci hrane biljnim sokovima i smolom s oštećenog drveća. Zbog svoje veličine jelenci lete vrlo sporo i nespretno, s time da mužjaci lete znatno češće, a najčešće se mogu zamijetiti u sumrak. Zbog veličine ličinki te njihove brojnosti u pojedinim panjevima, ova vrsta ima važnu ulogu u šumskom ekosustavu u procesu razlaganja drvnog materijala. Glavni razlog ugroženosti jelenka je uklanjanje starih i mrtvih stabala iz šuma, čime nestaje izvor hrane za ličinke. Također se zbog fragmentacije i izolacije šumskih staništa u urbanim sredinama ili poljoprivrednim područjima onemogućava migracija te izmjena genetičkog materijala među različitim populacijama ove vrste.
 

Alpinska strizibuba (lat. ime Rosalia alpina)

Alpinska strizibuba (Rosalia alpina) je jedna od najupečatljivijih vrsta kornjaša zbog svoje čelično plave boje, crnih točaka po tijelu i crnih čuperaka na segmentima ticala. Veličinom do 40 mm spada u veće kornjaše Europe. Osnovna boja tijela je crna. Najveći dio tijela prekriven je gustim dlačicama svijetloplave, sivo-plave i tamnoplave boje. I crni dijelovi su također prekriveni dlačicama što daje dojam baršunaste strukture. Najčešće obojenje je čelično plavo s tri crne točne na svakoj elitri (pokrilju). Veličina točaka varira od jedinke do jedinke, a također neke mogu nedostajati ili se spojiti u jednu veću točku. Kod ove vrste je prisutan spolni dimorfizam, što znači da je moguće razlikovati mužjake od ženki na temelju morfoloških karakteristika. Ženke imaju kraća i deblja ticala koja nikada ne prelaze duljinu tijela. Također, ženke su često krupnije od mužjaka. Mužjaci redovito imaju duga, elegantna ticala koja su uvijek mnogo dulja od samoga tijela. Ženke nakon parenja polažu jajašca u pukotine ispod kore ili u deblo, prvenstveno bukvi, rjeđe ostalih listopadnih vrsta drveća (javor, brijest, hrast, lipa itd.) na područjima (deblima) izloženim suncu. Ličinkama za razvoj treba tri do četiri godine, ali se mogu razviti i za dvije ukoliko su uvjeti optimalni. Tijekom tog razdoblja hrane se drvetom i izbjegavaju hranjivim tvarima siromašnu srčiku. Prije preobrazbe ličinke progrizu komoricu u kojoj će se zakukuljiti blizu površine (kore) i zatvore ju strugotinama drveta. Odrasle jedinke izlaze između lipnja i kolovoza ovisno o području i nadmorskoj visini na kojoj se nalaze. Kao odrasli, alpske strizibube žive svega tri do šest tjedana, kada se pare i ženke polažu jajašca. Često se može vidjeti kako se mužjaci bore prije parenja, ali još nije poznato je li to zbog pogodnog mjesta za ženke da polože jaja ili zbog samih ženki i prava na parenje. Odrasli se hrane sokom drveća, ponekad lišćem ili peludom.

Alpinska strizibuba nastanjuje listopadne šume južne ili zapadne ekspozicije do 1500 m n.m. diljem Europe, Bliskog Istoka i Rusije. U središnjoj Europi preferiraju šume bukve, ali kako je već navedeno, mogu nastanjivati i mješovite šume hrasta, javora ili brijesta. Za razvoj su im potreba stara, trula debla ili živa oštećena debla (npr. odlomljena grana).

Zakonom o zaštiti prirode, alpinska strizibuba je u Hrvatskoj strogo zaštićena, što znači da je zabranjeno njeno hvatanje, ubijanje, namjerno uznemiravanje i uništavanje područja razmnožavanja. Vrsta je također zaštićena na razini Europske unije. Glavni razlozi ugroženosti su nestanak staništa i promjene u gospodarenju šumama. Sječom stabala prije nego li dosegnu starost i veličinu pogodnu za razvoj ličinki te uklanjanjem gotovo svog starog i trulog drveta iz šume, gube se pogodna mikrostaništa za razvoj alpske strizibube. U prošlosti su posječeni trupci dugo vremena bili ostavljeni uz šumske putove te tako tvorili pogodno stanište za razvoj ličinki. Još jedan od problema u Europi je korištenje gnojiva za ubrzanje rasta šume, što za posljedicu ima razvoj gustog sklopa krošnji koji blokira prodiranje sunca i time sprječava sušenje mrtve drvne mase neophodne za razvoj ličinki. Tama i visoka vlaga pospješuju razvoj gljivica i plijesni na srušenim deblima, što nepogodno djeluje na ličinke. Zbog toga se sve više stavlja naglasak na zaštitu i samog staništa, a ne samo vrste. Promjenom načina gospodarenja šumama, omogućit ćemo da ova divna vrsta kornjaša ponovo bude raširena diljem Europe.

Velika četveropjega cvilidreta (lat. ime Morimus asper funereus)

Velika četveropjega cvilidreta čest je kornjaš naših listopadnih šuma. Veličinom do 40 mm spada u veće kornjaše Europe. Na prvi pogled neiskusnom oku nalikuje drugoj vrsti strizibuba, već spomenutoj alpinskoj strizibubi. Jedinke ove vrste imaju četiri crne pjege, za razliku od alpinske strizibube koja ih ima šest. Tijelo velike četveropjege cvilidrete je svijetlo do tamnosivo s više ili manje vidljivim točkama. Još jedna slična vrsta je Herophila tristis koja je manja i čiji su segmenti ticala, od drugoga nadalje, kraći nego oni kod velike četveropjege cvilidrete. I kod ove vrste javlja se spolni dimorfizam – mužjaci imaju ticala dulja od tijela, dok ticala kod ženki nikada nisu dulja od tijela. Ove strizibube ne mogu letjeti jer im je pokrilje (elitre) sraslo.

Ženke nakon parenja polažu jajašca u stabla ili nedavno otpale grane. Ličinkama za razvoj treba tri do četiri godine tijekom čega se hrane drvetom. Za razliku od ličinki alpinske strizibube, ličinke velike četveropjege cvilidrete se za vrijeme zadnjeg ličinačkog stadija smještaju dublje u deblo gdje progrizaju komoricu u kojoj će se zakukuljiti i gdje će proći kroz preobrazbu. Zanimljivo je kod ove vrste da odrasle jedinke žive do 2 godine i pojavljuju se od ožujka do listopada. Nakon toga odrasle jedinke prelaze u stadij mirovanja odnosno dijapauze. Odrasli se hrane biljnim sokom. Pretežno je noćna životinja, ali se može zateći i po danu kako miruje na deblu ili panju. Borbe mužjaka na pravo za parenje i pogodno mjesto za ženke za polaganje jaja također se odvijaju preko noći. Ponekad u borbama mužjaci  zadobiju ozbiljne ozljede.

Široko je rasprostranjena vrsta u jugo-istočnoj, južnoj i jugo-zapadnoj Europi. Može se naći od nizina do 1500 m n.m. Nije vezana uz točno određene vrste drveća pa se može pronaći u raznim bjelogoričnim ili mješovitim šumama, npr. bukve, hrasta, topole, vrbe, javora ili graba. Zadržava se u šumama bogatim starim ili mrtvim deblima.

Glavni razlog ugroženosti ove vrste strizibube je uklanjanje starih i mrtvih stabala iz šuma, čime nestaje izvor hrane za ličinke. Zbog ograničene sposobnosti migracije i rasprostranjivanja vrlo je osjetljiva na sve promjene u staništu pa fragmentacija i izolacija staništa može imati pogubne učinke na populaciju strizibube koja se nalazi na tom području. Kao i kod alpinske strizibube, rješenje je u promjeni načina gospodarenja šumama te zaštiti staništa, a ne samo vrste.

Slike