Tražilica

Detaljna tražilica

Kalendar događanja

« Prosinac 2017 »
  • Po
  • Ut
  • Sr
  • Če
  • Pe
  • Su
  • Ne
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
  • 31

Monitoring (praćenje stanja)

Molimo Vas da prije korištenja priložnih monitoring programa kontaktirate osobe zadužene za pojedine skupine prema tablici "Izrađeni monitoring programi" koja se nalazi u dodacima!

Monitoring je, u svojoj suštini, prebrojavanje i/ili mjerenje brojnosti i rasprostranjenosti vrste ili staništa koje se ponavlja kroz duži vremenski period. U monitoringu se podaci prikupljaju na standardiziran način tj. metodologiji koja je definirana u programu monitoringa. Krajnja svrha monitoringa je ne samo odgovor o promjenama u veličini populacije i rasprostranjenosti vrste i staništa, nego i smjernica što treba poduzeti da se stanje vrste ili staništa koji ima negativni trend brojnosti i rasprostranjenosti poboljša. Zato se monitoringom prikupljaju podaci i o pritiscima (najčešće su to posljedice i rezultati ljudske aktivnosti u prostoru) koji uzrokuju promjene brojnosti i rasprostranjenosti vrsta i staništa te se, u konačnici, daje uputa kako vrstu i/ili stanište štiti i koje mjere očuvanja poduzimati. Rezultati monitoringa moraju poslužiti u planiranju održivog gospodarskog razvoja države, bilo da je to projektiranje izgradnje elektroenergetskih objekata ili je to planiranje poticaja u poljoprivredi.

Monitoring je sastavni dio sustava zaštite prirode, a od dana pristupanja Europskoj uniji od dobre prakse zaštite prirode monitoring je „unaprijeđen“ i u zakonsku obvezu, sukladno odredbama Direktive o staništima (92/43/EZ) i Direktive o pticama (Direktiva 2009/147/EZ). Tako je Republika Hrvatska obvezna izvješćivati o stanju očuvanja 580 vrsta i stanišnih tipova – 238 divljih vrsta iz Priloga II, IV i V Direktive o staništima (uključujući vrste koje su dodane na prijedlog Hrvatske), 74 stanišna tipa iz Priloga I (uključujući staništa koja su dodana na prijedlog Hrvatske) i 268 redovitih ptičjih vrsta (ukupno 349 populacija ptica).

U skladu s preporukama i smjernicama projekta IPA MANMON, DZZP je pripremio nacionalne programe monitoringa za 77 vrsta i 4 stanišna tipa od važnosti za EU, a koji su prisutni u Hrvatskoj.  Kao članica EU, Republika Hrvatska će po prvi puta izvještavati 2019. godine za razdoblje 2013.-2018. Izvješćivanje se izražuje u skladu s Obrascima  i Smjernicama za izvješćivanje Europske komisije važećim za tekuće razdoblje.

Od dana pristupa Europskoj uniji Republika Hrvatska mora ispunjavati obveze koje proizlaze iz Direktive o staništima (92/43/EZ) i Direktive o pticama (Direktiva 2009/147/EZ). Najistaknutija od njih bila je uspostavljanje ekološke mreže Natura 2000, a zatim i obveza praćenja stanja prirode u državi sukladno Članku 11. Direktive o staništima. Ovaj Članak propisuje da zemlje članice „provode nadzor nad stanjem očuvanosti prirodnih staništa i vrsta navedenih u Članku 2., s posebnim osvrtom na prioritetne tipove prirodnih staništa i prioritetne vrste“. U pravilu je, diljem EU, prihvaćeno da je termin „nadzor“ (engl. surveillance) istovjetan s raširenim pojmom „monitoring”. Stanje očuvanosti je novi pojam uveden prema Direktivi o staništima kako bi se omogućila procjena stanja prirodnih staništa i vrstakoje Direktiva štiti. Stanje očuvanosti nekog stanišnog tipa i vrste definira se kao opsežna varijabla koja odražava zbroj utjecaja koji djeluju na prirodno stanište i njegove tipične vrste koji bi mogli ugroziti njegovu dugoročnu prirodnu distribuciju, strukturu i funkcije kao i dugoročni opstanak njegovih tipičnih vrsta (kad je riječ o tipovima staništa) te brojnost i rasprostranjenost populacija, njihovo stanište i mogućnosti opstanka u budućnosti (kad je riječ o vrstama). To je varijabla koja se odnosi na cjelokupni državni teritorij – a ne na neku određenu lokaciju, zaštićeno područje ili područje ekološke mreže Natura 2000, ali se prikazuje odvojeno za svaku biogeografsku regiju u pojedinoj zemlji članici. Prema tome, ako su neki stanišni tip ili vrsta prisutni u više biogeografskih regija unutar jedne države, njihovo se stanje očuvanosti mora ocijeniti za svaku regiju.

 Zašto se stanje očuvanosti mora pratiti? To slijedi iz osnovnih odredbi Direktive o staništima koja u Članku 2. propisuje da su „mjere poduzete u skladu s ovom Direktivom namijenjene održavanju ili povratu u povoljno stanje očuvanosti, prirodnih staništa i vrsta…”. „Povoljno“ stanje očuvanosti definirano je Člankom 1., a zemlje članice dužne su provjeriti ga za svaki stanišni tip i za svaku vrstu te o njemu izvijestiti Europsku komisiju u sklopu obveze opisane u Članku 17.1: „Svakih šest godina od datuma isteka razdoblja utvrđenog Člankom 23., zemlje članice izrađuju izvješće o provedbi poduzetih mjera u okviru ove Direktive. To izvješće posebice obuhvaća informacije u vezi mjera očuvanja navedenih u Članku 6, stavak 1, kao i procjenu utjecaja tih mjera na stanje očuvanosti prirodnih stanišnih tipova iz Priloga I. i vrsta iz Priloga II. te glavne rezultate monitoringa iz članka 11.” Prema tome, zemlje članice obvezne su izvještavati o stanju očuvanosti svih relevantnih sastavnica prirode, a sredstvo za prikupljanje informacija o tom statusu je samo monitoring iz članka 11. Dakle, i sama obveza izvješćivanja EU dijelom razlog je monitoringa, ali svakako nije njegova svrha. Monitoring pruža jedinstvenu mogućnost prikupljanja podataka o stvarnom stanju tipova staništa i vrsta – kako onih popisanih u Direktivi o staništima, tako i onih od nacionalne važnosti. Monitoringom se moraju prikupiti i odgovori zašto je neka vrsta ili stanište u dobrom stanju očuvanosti, ali i zašto to nije tako. Monitoringom se prikupljaju podaci i o stanju staništa u kojem vrsta obitava te o pritiscima koji uzrokuju smanjenje njene brojnosti i rasprostranjenosti, a u konačnici njegovi rezultati daju uputu kako vrstu/stanište štiti i koje mjere očuvanja poduzimati. Posljedično tome, odlučivanje na polju zaštite prirode može biti opravdano i potkrijepljeno dokazanim činjenicama umjesto procjenama ili čak običnim pretpostavkama. Monitoring može biti od pomoći prilikom stvaranja nacionalnog zakonodavstva vezanog za zaštitu prirode te ukazati na sastavnice prirode i/ili područja kojima je prioritetno potrebna provedba mjera očuvanja, zaštite i revitalizacije. I konačno, on može zainteresiranoj javnosti pokazati stvarno stanje prirode i okoliša i trendove koji ga oblikuju. Stoga monitoring može za državu biti dodatna prilika, a ne težak teret ili neželjena obveza.

 

Unatoč činjenici da Direktiva o pticama ne poznaje pojam „stanje očuvanosti”, Europska komisija (EK) i države članice prihvaćaju da u svrhu izvješćivanja za ptičje vrste treba primijeniti sličan pristup kao za vrste iz Priloga II, IV i V Direktive o staništima. Direktiva o pticama primjenjuje se za sve divlje vrste ptica koje prirodno obitavaju na europskom području zemalja članica, i za sve te vrste država članica dužna je izvještavati EK o stanju i trendovima njihovih populacija. Ipak, izvještavanje o ugrozama/pritiscima, mreži područja očuvanja značajna za ptice (POP) i mjerama očuvanja uključuje samo vrste koje su kvalifikacijske vrste za POP područja, tj. sve vrste koje se nalaze na Prilogu 1. Direktive (uzimajući u obzir Članak 4(1) te izbor ključnih migratornih vrsta (uzimajući u obzir Članak 4(2)).

Stanje određene ptičje vrste treba ocijeniti na nacionalnoj razini, a ako se populacije određene vrste u fazama razmnožavanja, migracije i prezimljavanja razlikuju, treba ih ocjenjivati odvojeno. S druge strane, ni izvješće ni monitoring ptica nisu podijeljeni po biogeografskim regijama.

Galerija trenutno nema slika